Kada je Antun Gustav Matoš jedne rane jeseni 1909. sišao s vlaka u Ogulin, zapanjila ga je elegantnost Đulinog mosta.

Nažalost, više ne postoji. Spajao je Prapuće i Grad, spajao obale strmog toka rijeke Dobre i ljudi koji su živjeli s mostom. Bio je star, ali nikad nije iznevjerio čovjeka, niti ga je dotaknula silina voda koje su, osobito prije, plavile Ogulin.

U putopisu "Oko rijeke" iz 1909. godine Matoš je zapisao :

"Ubavost kajkavskog pejzaža prelazi iza Karlovca u neobičnost kraških formacija.
U Ogulinu silazim s vlaka. Frankopanska kula, pretvorena u tamnicu, smaragd Đule u briljantima vodopada, u ambisu pod lijepim mostom i lijepo mjesto s uređenim šetalištem, noseći sve tragove uredne i racionalne vojničke i napoleonske uprave."

Netko je mudro rekao da je Bog stvorio selo, a grad je sagradio čovjek. Živjela su sela, selca i mjestašca davno prije nego se i znalo za gradove, stvarajući i uživajući svoju kulturu, možda bolju od današnje. Mnogi su ljudi, prijatelji i oni drugi prošli Ogulinom, zastali, te puninom pluća udahnuli svježinu jutra ili čudesnost predvečerja.

Neki su stali ovdje zauvijek, neki su otišli, ali u odjeku srca i uma ostao im je zov Kleka, ponos hrvatskog kralja Tomislava, gordost župne crkve Sv. Križa, odmor gradskog parka, toplina sunca, oštrina vjetra, krik gavrana i sjećanje na drevne Frankopane.