 Samostan sv. Franje Asiškoga | Prvi redovnici stigli su u Ogulin polovicom rujna 1937.
godine. Dan iza blagdana sv. Franje 5. listopada, gvardijan samostana
o. Josip Dujmović, piše dopis na Provincijalat i moli dozvolu za
otvaranje kapelice. U nekoliko točaka obrazlaže potrebu za njeno
otvaranje u kući dok se ne uredi prostor u dvorišnoj zgradi, jer
redovnici trebaju oratorij za dnevnu molitvu i pobožnosti, |
slavljenje svete mise, klanjanje svetom otajstvu… Već 9. listopada je primljena službena obavijest provincijalata kojom se dozvoljava otvaranje kapelice uz obdržavanje svih kanonskih propisa. Tri dana kasnije pristiže i dozvola biskupskog ordinarijata. O. Josip Dujmović bilježi da su mještani izrazili želju da se kapelica posveti Kristu Kralju što je podržano i od redovničke subraće.
Već 14. listopada blagoslovljena je kapelica na prvom katu samostana, soba na uglu zgrade u neposrednoj blizini samostanskih ulaznih vratiju. Blagoslov je obavio velečasni župnik Dragutin Kukalj, a prvu svetu misu slavio isti dan o. Bono Zec, prokurator Reda, koji je taj dan bio prisutan blagoslovu kapelice.
U listopadu, 22. 1937. godine gvardijan samostana piše dopis i obavještava generala u Rimu o važnosti novoga samostana jer na širokom prostoru nema drugih redovničkih kuća. Samostan se nalazi na zgodnom položaju između Rijeke, Slovenije te Bosne i Hercegovine. U pismu generalu o. Josip iznosi kako je živa želja biskupa Burića, župnika i vjernika da se braća redovnici posvete posebno duhovnom radu, katoličkoj akciji i organizaciji katoličkih društava, koja su nada i budućnost Crkve. U ovom kraju potrebno je otvoriti i misliti na organizirani rad u školovanju i katoličkom odgoju. Redovnici će biti od velike duhovne koristi, zbog velikog manjka svećenika, tako da je pet susjednih župa bez svećenika i redovnici će tu moći uvelike pomagati, što su oni marno i činili. O. Josip je odmah na početku predložen za ispovjednika i duhovnika sestrama u banovinskoj bolnici u Ogulinu, gdje su naši fratri do danas ostali prisutni kao bolnički kapelani.
U vrijeme drugog svjetskog rata fratri pastoralno pomažu u župi te vode dječji konvikt. Iza drugog svjetskoga rata do rujna 1999. u samostanu su uglavnom bila po tri redovnika. Uvijek su bili spremni na ispomoć župniku kao i susjednim župnicima. Kroz cijelo ovo vrijeme ostali su vezani na malu dvorišnu kapelicu i kuću koja traži temeljitu obnovu jer je u veoma derutnom stanju.
Tijekom šezdeset godina boravka redovnika u Ogulinu izmijenilo se preko trideset redovnika, a neki su tu u prekidima proveli i više od dvadeset godina.
Dekretom koji datira 11. listopada 2001. godine, mons. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski kanonski je u Ogulinu utemeljio novu župu bl. Alojzija Stepinca koja je povjerena franjevcima trećorecima. Nova župa teritorijalno je dijelom prije pripadala župi sv. Križa. Uz kruničarsku molitvenu zajednicu koja na području nove župe djeluje više od 75 godina potrebno je založeno pastoralno raditi da bi župa zaživjela u punini, od bazičnih crkvenih zajednica u župi, zborova, ministranata... Do izgradnje crkve i pastoralnog centra u sklopu kojega je u planu i izgradnja novoga samostana.
