-
Početak
- Novosti
U središtu Oštarija sa starim imenom Otočce, izgrađena je oko 1450. godine veličanstvena trobrodna crkva na posjedu Stjepana II. Frankopana (istraživanja biskupa Gospićko-senjske biskupije mons. dr. Mile Bogovića). Nalazi pokazuju da je na istom mjestu bila još starija crkva.
31. ožujka 1459. papa Pio II. (1458. – 1464.) izdao je svečano
pismo (bulu), kojim obdaruje oprostima crkvu Blažene Djevice
Marije, nazvane Čudotvornom (de Miraculis), jer je mjesto od
davnine bilo poznato po čudesnim uslišenjima, koje Svevišnji
danomice čini na zagovor naše Gospe.
Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije
Iz bule se razabire da je na istom mjestu postojala manja crkva
oko koje se narod masovno okupljao, pa je zato izgrađena veća
crkva.
Prema drugom istraživanju (Fras) smatra se da je svetište sagradio Martin Frankopan koji 1453./54. je sagradio i trsatsko svetište i samostan u Rijeci.
Vjerojatnija je postavka biskupa Bogovića jer je Stjepan II. predložio Franju Modrušanina za biskupa u Krbavi, a kod prijenosa biskupije u Modruš nastaje ova crkva koja je možda jedno vrijeme bila i katedralalna.
Svećenici i pojedinci darivali
su oštarsko svetište Gospe od Čudesa vrijednim predmetima
od kojih se ističu glagoljski misali i brevijari. Bila je
to najveća trobrodna gotičko - renesansna (57,50 x 20 m)
crkva u ovom dijelu Hrvatske. Lađe su dijelili veliki mramorni
stupovi, toranj je stajao visoko iznad pročelja crkve sagrađen
osmerokutno.
Svetište Gospe od Čudesa okupljalo je sve više
vjernika, frankopani su otvorili gostionice (tal. - osteria),
pa je selo Otočce dobilo novo ime Oštarije.
1521. godine Turci su zapalili crkvu i krovište joj potpuno izgara, ostala je nepopravljena i godinama se pomalo urušavala.
Nakon prestanka turske opasnosti,
1668. sagrađena je današnja župna crkva kojoj je kasnije dograđen
i toranj, dok joj se ostali dio nastavio urušavati.
Marmontov most i crkva
U nedaćama pod turskim naletima, uz masovno
iseljavanje i stradavanje naroda, utihnula je i predaja o čudesnoj
Gospi od Otoka u Oštarijama. U 16. st. ostaci crkve pretvoreni
su u krajišku utvrdu u cilju onemogućavanja prijelaza preko
rijeke Mrežnice.
Popravak crkve započinje u 18.st. da bi s preuređenjima na kraju 19. st. (J.pl.Vancaš i S.Podhorski) dobila današnji izgled.
Bočni pogled
Velikih mramornih stupova danas nema, a mogu se vidjeti samo njihovi ostaci i temelji. Očuvani su vanjski zidovi prijašnje crkve visoki 6 do 7 metara.
Dekretom koji datira 11. listopada 2001. godine, mons. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski kanonski je u Ogulinu utemeljio novu župu Blaženog Alojzija Stepinca koja je povjerena franjevcima trećorecima. Nova župa teritorijalno je dijelom prije pripadala župi Sv. Križa.
Za bogoslužno okupljanje za sada služi Dom mjesne zajednice u Sabljak Selu, a crkva i samostan će se graditi na području Kučinić Sela, u neposrednoj blizini Osnovne škole.
Crkva bl. Alojzija Stepinca u Kučinić Selu - 25. ožujka 2011.
Prva sv. misa u novosagrađenoj crkvi služena je 7. veljače 2010. Misu je pred brojnim vjernicima predslavio mr. fra Žarko Relota franjevac konventualac i vojni kapelan u vojnoj kapelaniji Sv. Mihovila Arkanđela u Zagrebu u suslavlju mjesnog župnika fra Marijana Jelušića i fra Vice Blekića.
Na Uskrsni ponedjeljak, 5. travnja 2010. u 18.30 sati, misno slavlje predvodio je gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović.
Gospićko-senjski biskup biskup mons. dr. Mile Bogović
Uz biskupa Bogovića u novoj crkvi Bl. Alojzija Stepinca, misu su služili fra Marijan Jelušić, mons. Tomislav Rogić, fra Vice Blekić i vlč. Marinko Miličević.
Pravoslavna parohijska crkva Sv. Georgija sagrađena je 1867. godine. Dao ju je sagraditi barun Lazar Mamula, kraljevski namjesnik u Dalmaciji, rođen u Gomirju, nedaleko od Ogulina.
Zvona crkvi darovao je sam car i kralj Franjo Josip I., dok je ikonostas crkvi poklonio barun Lazar Mamula.
Crkva Sv. Georgija
6. kolovaza 1867. god. crkvu je posvetio gornjo-karlovački episkop Lukijan Nikolajević.
1871. god. uspostavljena je ogulinska parohija. Prije toga Ogulin je bio pod munjavskom parohijom, odnosno pripadao je pod filijalnu crkvu Sv. Nikole u Otoku. Ogulinskoj parohiji pripadaju još i sela Vitunj, Hreljin i Musulinski potok.
1976. god. crkva je obnovljena. Na ikonastasu crkve nalazi se natpis "Zucalo 1854. Vieena"
U zadnjih nekoliko godina (od 2005.) na crkvi je izmijenjeno krovište i uređena je fasada.
Crkva je zaštićena kao spomenik kulture.
Na antiknom stupu u istočnom dijelu Grada, u Lomostu, nalazi se kip Majke Božje (Immaculata Conceptio).
Stup je pronađen 1920. godine u selu Čakovac Oštarski, gdje je u prošlosti postojalo antičko naselje.
Kip Majke Božje je obnovljen 1991. godine.
Kip Majke Božje u Lomostu
 Samostan sv. Franje Asiškoga | Prvi redovnici stigli su u Ogulin polovicom rujna 1937.
godine. Dan iza blagdana sv. Franje 5. listopada, gvardijan samostana
o. Josip Dujmović, piše dopis na Provincijalat i moli dozvolu za
otvaranje kapelice. U nekoliko točaka obrazlaže potrebu za njeno
otvaranje u kući dok se ne uredi prostor u dvorišnoj zgradi, jer
redovnici trebaju oratorij za dnevnu molitvu i pobožnosti, |
slavljenje svete mise, klanjanje svetom otajstvu… Već 9. listopada je primljena službena obavijest provincijalata kojom se dozvoljava otvaranje kapelice uz obdržavanje svih kanonskih propisa. Tri dana kasnije pristiže i dozvola biskupskog ordinarijata. O. Josip Dujmović bilježi da su mještani izrazili želju da se kapelica posveti Kristu Kralju što je podržano i od redovničke subraće.
Već 14. listopada blagoslovljena je kapelica na prvom katu samostana, soba na uglu zgrade u neposrednoj blizini samostanskih ulaznih vratiju. Blagoslov je obavio velečasni župnik Dragutin Kukalj, a prvu svetu misu slavio isti dan o. Bono Zec, prokurator Reda, koji je taj dan bio prisutan blagoslovu kapelice.
U listopadu, 22. 1937. godine gvardijan samostana piše dopis i obavještava generala u Rimu o važnosti novoga samostana jer na širokom prostoru nema drugih redovničkih kuća. Samostan se nalazi na zgodnom položaju između Rijeke, Slovenije te Bosne i Hercegovine. U pismu generalu o. Josip iznosi kako je živa želja biskupa Burića, župnika i vjernika da se braća redovnici posvete posebno duhovnom radu, katoličkoj akciji i organizaciji katoličkih društava, koja su nada i budućnost Crkve. U ovom kraju potrebno je otvoriti i misliti na organizirani rad u školovanju i katoličkom odgoju. Redovnici će biti od velike duhovne koristi, zbog velikog manjka svećenika, tako da je pet susjednih župa bez svećenika i redovnici će tu moći uvelike pomagati, što su oni marno i činili. O. Josip je odmah na početku predložen za ispovjednika i duhovnika sestrama u banovinskoj bolnici u Ogulinu, gdje su naši fratri do danas ostali prisutni kao bolnički kapelani.
U vrijeme drugog svjetskog rata fratri pastoralno pomažu u župi te vode dječji konvikt. Iza drugog svjetskoga rata do rujna 1999. u samostanu su uglavnom bila po tri redovnika. Uvijek su bili spremni na ispomoć župniku kao i susjednim župnicima. Kroz cijelo ovo vrijeme ostali su vezani na malu dvorišnu kapelicu i kuću koja traži temeljitu obnovu jer je u veoma derutnom stanju.
Tijekom šezdeset godina boravka redovnika u Ogulinu izmijenilo se preko trideset redovnika, a neki su tu u prekidima proveli i više od dvadeset godina.
Dekretom koji datira 11. listopada 2001. godine, mons. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski kanonski je u Ogulinu utemeljio novu župu bl. Alojzija Stepinca koja je povjerena franjevcima trećorecima. Nova župa teritorijalno je dijelom prije pripadala župi sv. Križa. Uz kruničarsku molitvenu zajednicu koja na području nove župe djeluje više od 75 godina potrebno je založeno pastoralno raditi da bi župa zaživjela u punini, od bazičnih crkvenih zajednica u župi, zborova, ministranata... Do izgradnje crkve i pastoralnog centra u sklopu kojega je u planu i izgradnja novoga samostana.
Prva crkva novosagrađena u novoosnovanoj biskupiji Gospićko-senjskoj je crkva Sv. Antuna Padovanskog u Ogulinskom Hreljinu. Ona je blagoslovljena i otvorena za bogoslužje 10. rujna 2000. Svečanost je predvodio mons. dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski.
Crkva Sv. Antuna Padovanskog
Crkvu su gradili
sami mještani uz veliko zalaganje i osobno odricanje župljanina
i čitave njegove obitelji g.
Jure Brozovića.
Nadbiskupija riječko-senjska darovala je sredstva za krovište crkve. Grad Ogulin darovao je za ovu crkvu zemljište.
Kip Sv. Antuna Padovanskog
u unutrašnjosti crkve
Župnik mons. Tomislav Šporčić je po svom dolasku u Ogulin 1993.
počeo redovito bogoslužje u ovom selu koristeći Dom mjesne zajednice
u Ogulinskom Hreljinu. To je bila najbolja priprava za gradnju
ove crkve. Za Ogulinski Hreljin ova crkva ima posebno važno značenje.
Grad Ogulin opstao je već skoro pet stoljeća, a njegovu ljepotu, baštinu, slijed ili neslijed primjećivali su kroz prošlost i ljudi od pera, jer dobar glas se nadaleko čuje.
Jednom je netko rekao da su pisci i pjesnici svoje zemlje. Oni svojim istančanim osjetilima zapažaju i ono što običnom smrtniku nije dano. Upravo zbog tih vibracija njih teže pogađaju svakidašnje grubosti, neznanje i prizemne psihologije.
Gradovi u svojoj povijesti i kulturi skrivaju istinu o sebi. Tu su zapletene priče o sudbinama ljudi i njihovim snovima. Nije ih stvorio ničiji hir, već volja, samovolja, ljubav čovjeka i njegova želja za opstankom.
O Gradu i njegovoj okolici pisali su mnogi pisci i putopisci, a među njima su: Giovanni de Galliano Pieroni (1639.), Franjo Frass (1835.), Ljudevit Vukotinović (1850.), August Šenoa (1830. i 1873.), Dragutin Hirc (1905.), Antun Gustav Matoš (1909.), Vrignani (1943.)...
