Za vrijeme proljetnih školskih praznika grupa Ogulinaca turistički boravila u Parisu.
Putnicima dobre volje i željnih da upoznaju grad umjetnosti, ljepote i kulture nije bilo teško putovati 3.000 km da si ispune dušu čarolijom koju mnogi nazivaju Pariz. Grad, koji kad jednom posjetiš ponovo se vraćaš u njega. Kada si jednom bio kao da ništa nisi vidio. Zbunjuje toliko ljepote, arhitekture, umjetnosti, opuštenosti i povijesti. Odlaziš iz njega zbrkanih osjećaja i utisaka i zapravo u glavi još ne znaš gdje si što vidio. Trebaju dani da sve to posložiš, emocije da se slegnu i da se opustiš. U jedno si siguran. Tjedan prođe kao da si udario dlanom o dlan. Tako je bilo i ovaj puta.
Četrdesetak ljubitelja istinskih vrijednosti arhitekture, povijesti i umjetnosti, a od toga preko 25 Ogulinaca krenulo je na uskrsni ponedjeljak put Parisa. Zajednička fotografija na izlazu iz tunela Mont Blanc podsjećat će ih na prolaz kroz utrobu najvišeg vrha alpskog masiva. Spavanje u Alpama i put pod noge prema gradu ljubavi. Ulaz u grad, prolaz preko mosta i pogled na čudesne palače uz Seinu nisu ostavile ravnodušne nikoga u busu. Lica pravnika, doktora, farmaceuta, profesora, inženjera, nastavnika, ekonomista, menadžera, penzionera i ostalih rekla su sve. Škljocanje aparata i potpuna tišina u busu govore sami za sebe. Prvi, drugi, a nekima i treći susret s tim gradom ne ostavljaju nikoga ravnodušnim. Promatram lica i vidim da put nije bio uzaludan.
Odmah odlazimo do Eiffelovog tornja i pravo u nebo. Pogled s visine preko tristo metara pokazuje svu ljepotu i veličinu grada, široke bulevare i avenije, prekrasna marsova polja, rijeke ljudi koji izgledaju poput mrava hrleći u podnožje tornja. Sve je tako nestvarno da i nemam dojam da se nalazim tu. Nema odmora. Ukrcavanje na brod i vožnja Seinom. Prolazimo pokraj veličanstvenih palača, ispod predivnih pariških mostova uz koje i ispod kojih su nastale najljepše pariške pjesme i šansone i okrećemo se oko crkve Notre Dame. Prolazimo ispod mosta Aleksandra III kojim se Parižani ponose i tvrde da je najljepši u Europi.
Slijedeći dan još bolje i ljepše. Razgledamo Pantheon, Hotel de Invalides gdje samo klanjajući možemo vidjeti Napoleonov sarkofag, Operu, Place de la Concorde i naravno Notre Dame. Više ne znamo što nas više oduševljava. Ljepota do ljepote. I kada mislimo da smo dosta toga vidjeli „ubija“ nas spoj prošlosti i sadašnjosti arhitekture u muzeju Orsay. Postava umjetničkih djela oduzima dah. Jednu željezničku postaju pretvoriti u svjetski poznati muzej može veliki narod. Kada pomislimo da nas više ništa ne može iznenaditi, uspijeva to Versailles sa svojim dvoranama i parkovima.
Kao opijeni vraćamo se u posjet Latinskoj četvrti s čuvenom Sorbonom, Pigalu, crkvi Srca Isusova. Šećemo Montparnasseom, istim mjestom kojim su šetali i na kojem su slikali najveći slikari svijeta. Susrećemo se sa slikaricom iz Zagreba koja radi portret jednoj našoj putnici. Pogled puca na donji dio grada. Spuštamo se umorni i zadovoljni. Idući dan opet isto. Penjanje na pedeset metara visok krov Slavoluka Pobjede pruža prekrasan pogled na pariške bulevare. Pogled nam se zaustavlja na aveniji Elizejske Poljane. Osjećaj koji ne mogu opisati. Samo snimam i snimam. Susret sa slikom Mona Lise i njezinim osmjehom, djela Rebranta, Rubensa, Cezanea i drugih, ogroman broj staroegipatskih izložaka s originalnim mumijama, tišina tisuća turista koji mile hodnicima izložbenih krila Louvra upotpunjuju naše zadovoljstvo. Prezadovoljni odlazimo put Hrvatske. Slušam razgovor u busu i pamtim komentare : “U Pariz se treba ponovo vratiti“. (Petar Malnar)
