Ova  priča koju ću vam ispričati vrlo je stara, jako stara i prenosila se s naraštaja na naraštaj
S postelje posljednje kao oproštaj
Za kraj kada su žene krenule put za Raj
Za stolom kada se jeo ručak, večera doručak
A bila je zapravo kao jedan poučak
Da se dobre stvari događaju dobrim ljudima
I da se treba vjerovati čudima.

Dakle krećemo s pričom koju sam i ja negdje čuo
Od bake svoje dok sam čizmice broj 33 izuo:
Snijeg je lagano zatrpao sva polja i staze
Bacio bijeli tepison posvuda a ljudi lagano putovima gaze
Kape nose, šalove oko vrata
Mnogi čiste bijeli snijeg ispred svojih vrata
A snijeg lagano pada, neumorno bez pardona
I lagano u daljini čuju se crkvena zvona
Din-don, din-don
To već Zdravo Marija svira svoje taktove koji odjekuju krajem
A mnogi već u posteljini mole Boga, u Ime Oca i Sina, Duha Svetoga,  Amen
I za sve se sitne grijehe učinjene kajem.
Približio se Božić, dan kada su svi sretni
Dan kada svi su pića i hrane sjetni
Kada se obitelji okupljaju oko gozbenoga stola
Kada se pjesme pjevahu i čuju preko cijeloga baš dola
Ali jedna kuća nije toliko sretna na taj dan
Nekima je u glavi tamo, u mislima neki drugi san
Bio je to dom sa siročad i tu je živjela mala Sara
Sedam ljeta stara, sedam ljeta sama
I tu počinje naša mala drama
Sedam godina ima kako su je roditelji ostavili u domu
Na stepenicama svidjelo se to kako komu
Ostavili je u košarici s dekicom prekrivenom
Na stepenicama kod košare za drva sakrivenom.
Pronašle su je časne sestre ujutro kada su pohitale naložiti peć
I ostale su bez riječi ništa nisu mogle reć.
Malo je bilo ljudi koji su htjeli posvajati djecu, siročiće male
A Sari su oči plave i u mraku sjale
Svako dijete je čeznulo za toplim domom, obitelji, postelji i vlastitoj sobi
A oni u iščekivanju živješe u kobi
A blagdani ih najviše boljeli
Iako su ih neizmjerno obožavali, voljeli
Božićno vrijeme bilo je za nju najgore doba
A njoj kao i ostaloj djeci u domu preostaje ovelika hladna soba
Dok druga djeca vesele se kao luda
Jauču, skaču, plaču ima ih po svuda.
Približio se Božić, Badnjak je zakucao na vrata
A Sara se pomoli: Bože dragi, dom mi neki podari
Obitelj i barem seku ili brata
Skrušeno je prekrižila ruke i molila klečeći na podu
I pogled joj odleti ka nebeskome svodu
Baš je sjala sjevernjača kao rasvjeta na kraju ulice
A još je na nosiću od umivanja imala sapunice.
Zaspala je Sara i sanjala velik stol
Velik kao na jezeru onaj veliki mol
Na stolu kraljevska gozba, svega i svačega, kruha, piletine, slanine
Torta velika poput najveće planine
A na krajevima stola otac i majka
San kao najljepša Božićna bajka
Sara, Sara čula je da je netko zove
Sara vikaše Oni mene vole
I probudi je časna sestra, već je bio Božić, bilo je jutro, oko 9 sati
Na misu valjalo je poći, ruke i zubiće oprati
Časna joj kaže da požuri da je kod bogato okićene jelke čeka iznenađenje
Sara pomalo ljuta što je ono bio samo san, priviđenje
Ona se spremi i lagano se stepeništem spusti u predvorje, halu
I protrlja rukom oči, je li sanja ili netko zbija sa njom šalu
Muškarac, žena, i dvoje djece čekali su Saru
Obučenu u Božićnome žaru

Saro, mi smo tvoji novi roditelji, otac i majka, brat i sestra
A njoj drago kao da joj sviraju iz Bečkoga orkestra
Potrči u zagrljaj svome poklonu, daru
Jer prihvatiše je svi kao svoju malu lijepu Saru
Osmijeh joj nije silazio s usta
Jer ova Božićna priča za nju više nije pusta.
Sara je molila i ostvarila joj se najljepša Božićna želja
Nije ona bicikl, lutke, čokolade tone htjela
Htjela je topli dom i roditelje da je vole
Da se zajedno za blagdanskim stolom mole
Jer iskrene želje su najljepše želje, one iz srca
Jer srce tada najiskrenije kuca.