Najpoznatija hrvatska književnica, Ivana Brlić-Mažuranić
rođena je u Ogulinu 18. travnja 1874. godine, a umrla 21. rujna 1938.
godine u Zagrebu.

Unuka je prvog hrvatskog bana pučanina Ivana
Mažuranića, književnika, pjesnika i političara. Kćerka je Henriete i
Vladimira Mažuranića, poznatog pravnika i pisca, koji je u to vrijeme
službovao u Ogulinu, otkuda se obitelj preselila najprije u Karlovac,
pa u Jastrebarsko i potom u Zagreb.
       

Rado je posjećivala u rodni Ogulin, o čemu svjedoči i njena autobiografija u kojoj to ističe.

Udala se na svoj osamnaesti rođendan za odvjetnika Vatroslava Brlića iz Slavonskog Broda, gdje je provela veći dio svog života.

U svojoj zanimljivoj autobiografiji, izričito je naglasila: “Moja su
dosadašnja književna djela malobrojna, a sadržajem i objemom
skromna-moj vanjski život pak protekao je mirno, ne izlazeći gotovo
nikad iz okvira moje prve i druge obitelji”.

Tri je, međutim,
ličnosti Ivana izdvojila kao ljude u kojima je pronalazila i tražila
uzore za vlastiti životni put. Na prvom je mjestu njen djed Ivan
Mažuranić, zatim pjesnik Franjo Marković i biskup Josip Juraj
Strossmayer. Uz to sve, ipak su njena djeca bila ta u kojima je
pronalazila neisrpnu snagu za pisanje.

U Zavičajnom muzeju u Ogulinu, Ogulinci su uredili spomen sobu njoj u čast.

Portret Ivane Brlić – Mažuranić

Najznačajnija djela:

Ivana
Brlić Mažuranić najbolji je hrvatski stvaralac bajki za djecu i zbog
toga je prozvana “Hrvatski Andersen“. Mnogi je zovu i “Kraljicom
hrvatske priče“, a jedina je od naših književnica koja je čak dvaput
predložena za Nobelovu nagradu za književnost.

Najznačanija su joj
djela: “Čudnovate zgode šegrta Hlapića“, “Priče iz davnine” i “Jakša
Dalmatin, potkralj Gudžerata“, ali je najveći uspjeh postigla
pripovijetkom “Priče iz davnine” na motive iz slavonske mitologije i
narodnih vjerovanja.

Godine 1937. postala je dopisni član tadašnje
JAZU (sadašnja HAZU), u umjetničkom razredu, i na taj način postala
prva članica ove najviše znanstvene ustanove u Hrvatskoj.