Samostan sv. Franje Asiškoga

Prvi redovnici stigli su u Ogulin polovicom rujna 1937. godine. Dan iza blagdana sv. Franje 5. listopada, gvardijan samostana o. Josip Dujmović, piše dopis na Provincijalat i moli dozvolu za otvaranje kapelice. U nekoliko točaka obrazlaže potrebu za njeno otvaranje u kući dok se ne uredi prostor u dvorišnoj zgradi, jer redovnici trebaju oratorij za dnevnu molitvu i pobožnosti,

slavljenje
svete mise, klanjanje svetom otajstvu…  Već 9. listopada je primljena
službena obavijest provincijalata kojom se dozvoljava otvaranje
kapelice uz obdržavanje svih kanonskih propisa. Tri dana kasnije
pristiže i dozvola biskupskog ordinarijata. O. Josip Dujmović bilježi
da su mještani izrazili želju da se kapelica posveti Kristu Kralju
što je podržano i od redovničke subraće.

Već 14. listopada blagoslovljena je kapelica na prvom katu samostana,
soba na uglu zgrade u neposrednoj blizini samostanskih ulaznih
vratiju. Blagoslov je obavio velečasni župnik Dragutin Kukalj,
a prvu svetu misu slavio isti dan o. Bono Zec, prokurator Reda,
koji je taj dan bio prisutan blagoslovu kapelice.

U listopadu, 22. 1937. godine gvardijan samostana piše dopis
i obavještava generala u Rimu o važnosti novoga samostana jer
na širokom prostoru nema drugih redovničkih kuća. Samostan se
nalazi na zgodnom položaju između Rijeke, Slovenije te Bosne i
Hercegovine. U pismu generalu o. Josip iznosi kako je živa želja
biskupa Burića, župnika i vjernika da se braća redovnici posvete
posebno duhovnom radu, katoličkoj akciji i organizaciji katoličkih
društava, koja su nada i budućnost Crkve. U ovom kraju potrebno
je otvoriti i misliti na organizirani rad u školovanju i katoličkom
odgoju. Redovnici će biti od velike duhovne koristi, zbog velikog
manjka svećenika, tako da je pet susjednih župa bez svećenika
i redovnici će tu moći uvelike pomagati, što su oni marno i činili.
O. Josip je odmah na početku predložen za ispovjednika i duhovnika
sestrama u banovinskoj bolnici u Ogulinu, gdje su naši fratri
do danas ostali prisutni kao bolnički kapelani.

U vrijeme drugog svjetskog rata fratri pastoralno pomažu u župi
te vode dječji konvikt. Iza drugog svjetskoga rata do rujna 1999.
u samostanu su uglavnom bila po tri redovnika. Uvijek su bili
spremni na ispomoć župniku kao i susjednim župnicima. Kroz cijelo
ovo vrijeme ostali su vezani na malu dvorišnu kapelicu i kuću
koja traži temeljitu obnovu jer je u veoma derutnom stanju.

Tijekom šezdeset godina boravka redovnika u Ogulinu izmijenilo
se preko trideset redovnika, a neki su tu u prekidima proveli
i više od dvadeset godina.

Dekretom koji datira 11. listopada 2001. godine, mons. Mile Bogović,
biskup gospićko-senjski kanonski je u Ogulinu utemeljio novu župu
bl. Alojzija Stepinca koja je povjerena franjevcima trećorecima.
Nova župa teritorijalno je dijelom prije pripadala župi sv. Križa.
Uz kruničarsku molitvenu zajednicu koja na području nove župe
djeluje više od 75 godina potrebno je založeno pastoralno raditi
da bi župa zaživjela u punini, od bazičnih crkvenih zajednica
u župi, zborova, ministranata… Do izgradnje crkve i pastoralnog
centra u sklopu kojega je u planu i izgradnja novoga samostana.