Povijesnoj odluci Hrvatskoga sabora o pokretanju postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika donesenoj 25. lipnja 1991. prethodila je takva odluka građana Republike Hrvatske iskazana na referendumu održanom 19. svibnja 1991. godine.

Više od 94 posto građana donijelo je sljedeću odluku:

“1. Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama.

2. Republika Hrvatska ne ostaje u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi.“

Na temelju takvog očitovanja volje građana, a nakon neuspjeha pregovora s ostalim bivšim jugoslavenskim republikama o izlasku iz državnopolitičke krize, Sabor Republike Hrvatske, na zajedničkoj sjednici sva tri saborska vijeća 25. lipnja 1991. godine donosi Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, kojom se utvrđuje da “ovim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ. Republika Hrvatska pokreće i postupak za međunarodno priznavanje”. Na istoj je sjednici Sabor donio i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.

Posredstvom međunarodne zajednice, radi lakših pregovora o razdruživanju među bivšim jugoslavenskim republikama, Brijunskom je deklaracijom utvrđen tromjesečni rok odgode primjene Ustavne odluke od 25. lipnja 1991. godine. No, istekom moratorija na tu povijesnu odluku, 8. listopada 1991. godine Republika Hrvatska raskida državno-pravne sveze sa ostalim republikama i postaje slobodna, samostalna i neovisna država.

Ovakav razvoj odnosa ima unutar federalne države dva glavna oponenta. Prvi,  federalna vojska, tzv. JNA, koja se smatra čuvarom socijalizma odnosno komunizma i federacije te drugi, političko vodstvo Srbije koje već neko vrijeme radi na planovima proširenja teritorija vlastite države. 

Oba oponenta više-manje sinkronizirano  rade na ispunjenju svojih planova.

Bivša federalna vojska JNA povlači prvi potez, potajno i planski oduzima
oružje u skladištima teritorijalnih obrana, a potom otvoreno napada
Republiku Sloveniju. Istovremeno zagovaratelji ideje o velikoj Srbiji
raspiruju strah i organiziraju pobunu dijela pučanstva srpske
nacionalnosti. Nakon kraha tzv. JNA u dvotjednom ratu u Sloveniji,
pripadnici ostalih naroda u njoj, oficiri i vojnici na služenju vojnog
roka napuštaju je i ona potpuno postaje srpska vojska te otvoreno
podupire provođenje plana o stvaranju odnosno proširenju Srbije. U
potpori toga, naoružavaju srpsko pučanstvo i pretvaraju ih u
pobunjenike, čime su stvoreni potrebni elementi, unutarnji i vanjski, za
rušenje demokratsko izabranih vlasti. Sinkronizirani napadi počinju
„balvan revolucijom“ iznutra, stvaranjem pobunjeničkih teritorija te
otvorenom agresijom izvana.

Ogulinski kraj kao i ostali dijelovi hrvatske države, suočavaju se s
ovom opasnošću koja se ne može zaustaviti niti riješiti mirnim putem.
Stoga početkom 1991.godine, a po preporuci predsjednika Republike
Hrvatske dr. Franje Tuđmana,  počinje i u ogulinskom kraju organiziranje
pučanstva u nenaoružane dobrovoljačke odrede.

Prijavak zapovjedniku

Međustranačko vijeće općine Ogulin 1991. godine donosi Odluku o upisu
pučanstva u nenaoružane dobrovoljačke odrede Narodne zaštite. U odrede 
se u dva dana, 4. i 5. svibnja 1991. godine,  upisuje 3820 osoba od 18
do 60 godina starosti, koji potom nenaoružani, kroz seoske straže, u
narednim mjesecima vrše osiguranje u tadašnjih 18 mjesnim zajednica.  

Daljnji negativni razvoj situacije na pobunjenim područjima unutar
Hrvatske te tada već vidljivim pripremama napada na RH izvana, uvjetuje
žurno formiranje prvih naoružanih hrvatskih vojnih postrojbi.

Tako se u ogulinskom kraju 7. srpnja 1991. ustrojava prva legalno naoružana vojna
postrojba, bataljun „Klek“ Zbora narodne garde, koji broji 109 
pripadnika, naoružanih prvenstveno lakim oružjem, uglavnom puškama
M-48. 

Zajedno s pripadnicima Ministarstava unutarnjih poslova, specijalnom i
temeljnom policijom, ova postrojba i odredi Narodne zaštite sačinjavaju
snagu koja krajem mjeseca srpnja 1991. godine uspijeva zaustaviti prve
napade na područje Cerovnika i Josipdola. Naime u srpnju se
intenziviraju ratni okršaji južno od Ogulina. Iz smjera Plaškog
minobacačima se napada Josipdol, a cilj napada je presijecanje vitalne
komunikacije Karlovac-Split i odsijecanje južnog dijela Hrvatske.
Međutim pripadnici MUP-a i HV odbacuju neprijatelja prema Plaškom a
teroriste potisnute do Vojnovca od potpunog kraha spašavaju jedinice JNA
uspostavivši tzv. tampon zonu između sukobljenih strana. Tampon zona
uskoro je prerasla u crtu bojišnice.

Doček ratnika iz “Oluje”

Jačanje sukoba i svakodnevne provokacije traju do polovice mjeseca rujna
kad postaje jasno da je Hrvatska u sve većoj opasnosti, pogotovo iz
razloga što su pripadnici JNA u vojarnama na prostoru Hrvatske. Rješenje
koje preostaje zauzimanje je vojarni i skladišta JNA na prostoru
Republike Hrvatske, u kojima se nalaze velike količine naoružanja i
vojne opreme. 

Dana 16. rujna 1991. pripadnici bataljuna „Klek“ Zbora narodne garde,
odreda narodne zaštite i MUP-a zauzimaju  vojarne u centru grada i
naselju Sveti Petar,  te osvajaju velike količine raznih vrsta oružja i
logističke opreme.  Tzv. JNA uzvraća i dana 19. rujna započinje napad
pravcem poligon Slunj – Carevo polje – Skradnik sa ciljem osiguranja
vojarni u Skradniku.  Nakon borbi i uspješnog odgovora hrvatskih snaga
neprijatelj ne uspijeva probiti crtu obrane te raketira vojarne u
Skradniku iz kojih se, u večernjim satima povlače pripadnici JNA, a
vojarne osvajaju hrvatske snage. 

Ubrzo zatim Glavni stožer Hrvatske vojske donosi zapovijed o formiranju
Zapovjedništva obrane grada Ogulina. Osvojeno naoružanje iz vojarni
omogućava formiranje i opremanje novih, većih vojnih postrojbi. Formira
se 4. pješačka bojna, a ubrzo zatim i 5. ogulinska pješačka bojna koje
se tada vode i ustrojavaju u sastavu 110. karlovačke brigade Zbora
narodne garde. Istovremeno osvojena topnička oruđa omogućuju i
formiranje prve samostalne topničke bitnice koja će nedugo zatim 
prerasti u mješoviti artiljerijski divizijun 143. brigade.

Novo formirane pješačke bojne postavljaju odsutnu obranu, utvrđuju i
posjedaju obrambenu crtu bojišnice koja se prostire od zaseoka Kamenica
sve do vrha Kapele, u dužini većoj od 27 kilometara.

Najveća vojna skladišta municije i eksploziva u ogulinskom kraju,
Oštarije I. i Oštarije II.  s preko 7.000 tona eksplozivnih sredstava, 
nakon bezuspješnih pregovora,  pripadnici JNA  „dižu u zrak“ 13.
listopada 1991. 

Tijekom listopada intenziviraju se napadi JNA i paravojnih srpskih
formacija iz plaščanske doline na mjesto Saborsko. U potpunom okruženju
uz svakodnevne napade Saborsko se uspijeva održati 42 dana. 12. na 13.
studeni 1991. neprijateljske snage kombiniranim napadom iz više pravaca
zauzimaju mjesto i Saborsko doživljava totalno uništenje.  Dio mještana
uspijeva izbjeći, a ostali zatečeni civili bivaju ubijeni, te kasnije
pronađeni u masovnoj grobnici.

Kako se napadi širom Hrvatske intenziviraju te i još neka mjesta
doživljavaju strahote i sudbinu Saborskog žurno se formira i oprema sve
više hrvatskih vojnih postrojbi, samostalne bojne i brigade koje se
odmah uključuju u obranu i borbena djelovanja.

Zapovijed o formiranju ogulinske 143. brigade HV Glavni stožer HV donosi
13. studenog 1991. godine. Odmah se formira Zapovjedništvo brigade, 3.
pješačka bojna, mješoviti topnički divizijun, pristožerne postrojbe, a
dotadašnje 4. i 5. pješačka bojna 110. brigade postaju 1. i 2. pješačka
bojna 143. brigade HV i time ulaze u organski sastav najveće ogulinske
vojne postrojbe.

Ogulinska, 143. brigada HV preuzima i uspješno brani utvrđenu crtu
bojišnice, dodatno je utvrđuje i svakodnevno borbeno djeluje u obrani
sve do proljeća 1992. godine kad se nakon međunarodnog priznanja RH i
dolaska mirovnih snaga UN-a, privremeno prevodi u pričuvu i
demobilizira. Održavanje crte bojišnice preuzima novo formirana
ogulinska postrojba,  Domobranska bojna Ogulin u čiji sastav privremeno
prelaze dio topničkih i izvidničkih postrojbi, samostalna satnija
Saborsko te dio pripadnika 143. brigade.

Domobranska bojna Ogulin aktivnom obranom utvrđuje nadalje posjednutu
crtu bojišnice, osigurava i štiti objekte od posebnog interesa za
Republiku Hrvatsku.  Na području Radošića  i Kapele uspostavlja novu
crtu bojišnice u neprijateljskoj dubini čime osigurava bolji taktički
položaj obrane i na taj način smanjuje ugrozu naselja uz crtu bojišnice
(Josipdola, Carevog Polja, Modruša) i povećava sigurnost prometa na 
glavnoj cesti koja preko Kapele povezuje sjevernu i južnu Hrvatsku.

Početkom 1993. godine usprkos razmještenim snagama UN-a pojačavaju se
provokacije i topnička djelovanja sa okupiranih područja. 

Sukladno strateškim i operativnim planovima polovicom 1993. godine u
širem području grada Ogulina formira se privremena formacija, operativna
grupa OG-1 te se razmješta 1. gardijska brigada „Tigrovi“, a u jesen se
ponovno iz pričuve podiže 143. brigada, koja zajedno sa 14.
domobranskom pukovnijom Slunj i Domobranskom bojnom Ogulin,  preuzima
sada već preko 40 kilometara dugu crtu bojišnice od Kamenice do
Jezerana.

Zbog većeg broja postrojbi u širem području Ogulina formira se  „Zborno
mjesto Ogulin“, teritorijalna vojna ustanova za logističku potporu svim
postrojbama koje su razmještene u zoni odgovornosti. Ustanovu
popunjavaju Ogulinci, a zapovjednik 143. brigade ujedno je i zapovjednik
ove ustanove.

Uz zadaće na crti bojišnice u 143. brigadi u jesen, nakon izvršene
domobilizacije ljudstva započinje intenzivna rodovska i borbeno
usredotočena obuka. Osnivaju se kampovi za obuku, uvježbavaju se napadna
djelovanja razina vod, satnija, bojna. Vrše se stožerni trenaži
zapovjedništva brigade i bojni.

Početkom rujna 1994. godine novim ustrojem Hrvatske vojske reorganizira
se većina  brigada u pukovnije. Od 143. brigade HV i Domobranske bojne
Ogulin formira se 143. ogulinska domobranska pukovnija. Ova sinergija
omogućava podizanje borbenih sposobnosti i još intenzivnije pripreme za
predstojeća napadna djelovanja.   

Nakon intenzivnih priprema 4. kolovoza 1995. počinje borbena operacija
oslobađanja okupiranih hrvatskih  područja, vojno-redarstvena operacija
„Oluja“.

Po prvi puta 143. domobranska pukovnija ima priliku pokazati borbenu
spremnost i izgrađene borbene sposobnosti.

U operaciji „Oluja“ 143. pukovnija glavna je snaga na glavnom pravcu
napada Zbornog područja Karlovac sa zadaćom da u roku od dva dana
oslobodi i vrati u  ustavno-pravni poredak RH okupirana područja Plaškog
i vojnog poligona Slunj koju izvršava u potpunosti.

Nakon izvršene glavne zadaće još uvijek potpuno borbeno spremna, s
izuzetno visokim borbenim moralom pukovnija dobiva dodatnu zadaću:
tijekom  noći pregrupirati snage i  treći dan ujutro odmah nastaviti
napadno djelovanje s ciljem oslobađanja  grada Slunja. I ova zadaća
izvršava se u potpunosti i oko 14,00 sati iz pravca poligona pripadnici
143. prvi ulaze u grad Slunj.

U daljnjem nastavku borbenih djelovanja 143. pukovnija nastavlja s
napadnim djelovanjem na pravcu Veljun – Vojnić, te u završnim
operacijama sudjeluje u oslobođenju  područja Vrginmosta i Petrove gore.
U operaciji „Oluja“, ogulinska 143. domobranska pukovnija u svom
napadnom borbenom djelovanju prelazi, uglavnom pješice, u 7 dana više od
130 kilometara.  Odlična borbena spremnost, obučenost i uvježbanost
rezultiraju da tijekom borbenog djelovanja pukovnija ima vrlo male
gubitke.

Po završetku „Oluje“ pukovnija je određeno vrijeme razmještena na
hrvatsku granicu prema BiH. Polovicom 1996. godine 143. domobranska
pukovnija, slijednik svih postrojbi ogulinskog kraja: (Odreda narodne
zaštite, Bataljuna Klek, Domobranske bojne Ogulin, 143. brigade HV)
prevodi se u pričuvu i demobilizira čime završava razvojni put izgradnje
i djelovanja vojnih postrojbi Ogulina i ogulinskog kraja.

Ovdje svakako ne smijemo zaboraviti naglasiti da su tijekom Domovinskog
rata ravnopravno, rame uz rame, pripadnici 143. brigade i pukovnije, kao
i policijskih snaga bili i žitelji varaždinskog područja kao i žitelji
Crikvenice, Rijeke, Novog Vinodolskog i ostalih mjesta Kvarnerskog
primorja, kao i građani više gradskih četvrti Zagreba: četvrti
Medvešćak, Centar, Pešćenica i dr. Ogroman doprinos obrani ogulinskog
kraja i ovog dijela Hrvatske dali su i pripadnici 1. mehanizirane
gardijske brigade Tigrovi.

Sve zadaće koje su postavljene pred pripadnike 143. domobranske
pukovnije i svih ostalih ogulinskih postrojbi izvršene su vojnički
predano i potpuno. Više od 4.000 pripadnika Hrvatske vojske i policije
prošlo je kroz redove vojnih i policijskih postrojbi ogulinskog kraja.

Za vrijeme Domovinskog rata, 121 pripadnik Hrvatske vojske i policije
položio je svoj život na oltar domovine, a 710 ih je ranjeno, mnogi od
njih s trajnim posljedicama na zdravlje. Njihov doprinos i zasluga u
obrani Hrvatske su nemjerljivi. Njima pripada posebna čast i hvala te im
i ovom prilikom odajemo dužno poštovanje.

 Grad Ogulin